(Tekst je preuzet s weba slovenskog Dela, uz dozvolu autora, Aleša Šubica)
Sporocilo za javnost_racionalizacija JR
Reasons for failure … Slovenia (A. Šubic) – 2
Posljednjih desetljeća rasvjeta prometnica i ulica doživjela je veliki procvat i izvan gradova, što predstavlja veliki teret za okoliš i prostor.
Svjetlosno onečišćenje, posebno uzrokovano cestovnom i uličnom rasvjetom, postalo je jedan od najviše zapostavljenih ekoloških problema posljednjih desetljeća. Opće je poznato da zbog velike količine umjetne svjetlosti, iz godine u godinu, gubimo zvjezdano nebo, ne samo u gradovima nego i na selu, čime gubimo značajan dio našeg okruženja koji je tisućljećima inspirirao različite civilizacije.
U stručnim krugovima postoji opsežna spoznaja o učincima umjetne svjetlosti na ritam života živih bića, uništavanju staništa sa svijetlosnim snopovima i smanjenju bioraznolikosti. Također je jasno dokazano da svjetlost utječe na važne hormonalne cikluse kod čovjeka, a njihovo uništavanje svjetlom noću, posebno kod krive boje svjetla, može pridonijeti razvoju teških bolesti.
Iako ne prođe dan da ne čujemo ništa o potrebi uštede energije, čini se da nema ništa loše u dodavanju novih potrošača intenzivnim širenjem rasvjete na sve moguće lokacije. Na kraju, ali ne i najmanje važno, jasno je da na to trošimo velike količine javnog novca.
Pogledajmo stvar malo dublje. Želimo li doista živjeti u potpuno umjetnim svjetovima odsječenim od prirodnog okoliša? Ako je to još razumljivo u gradovima u kojima je to teško izbjeći, neshvatljivo je i neprihvatljivo da smo spremni iskriviti selo, gdje je očuvan okoliš jedna od glavnih prednosti, kako bismo na mnogim mjestima zadovoljili potpuno zanemarive potrebe. Možda je nerazumno širenje javne rasvjete jedan od najočitijih pokazatelja koliko doista razumijemo hitnu potrebu zaštite okoliša. Sudeći samo po nekritičkom odnosu prema svjetlu na svakom koraku, čini se da ga ne razumijemo i ne percipiramo kada ga je dovoljno.
Ne radi se samo o svjetlosnom onečišćenju
Ako je problem svjetlosnog onečišćenja danas prilično poznat, u stručnim je krugovima znatno manje prepoznat da je to samo dio šireg problema degradacije okoliša i prostora neprimjerenom i često nepotrebnom ugradnjom rasvjete. Slovenija postaje zemlja lampi, a time, s estetskog gledišta krajolika, intenzivno gubi svoj značaj. Nije nevažno gdje postavljamo lampe, koliko ih ima na lokaciji, koliko su visoke, kako su raspoređene, kako su dizajnirane, koje su boje.
Rasvjeta dominira krajolikom i naseljima na mnogim mjestima. Problematični su opsežno i intenzivno osvijetljeni nogostupi, raskrižja, kružni tokovi, autobusne stanice, biciklističke staze… osobito izvan naselja. Dugi nizovi visokih i ravnomjerno raspoređenih svjetiljki na mnogim mjestima neprikladno usijecaju prostor unutar i izvan naselja i urbaniziraju ga.
Poseban izazov predstavlja osvjetljenje prometnica kroz raštrkana i prostrana naselja uz regionalne prometnice, gdje dobivamo kilometre intenzivne javne rasvjete, a naselja gube svoj karakter dominacijom ravnih stupova. Na mnogim mjestima bilo bi dovoljno izgraditi nogostupe koji bi bili osvijetljeni samo u gustim dijelovima naselja, što bi i dalje bilo u potpunosti u skladu sa zakonskom regulativom i preporukama.
Učinci ulične rasvjete na krajolik mogu se lijepo zamisliti u slučaju za sada vjerojatno najmanje opterećene regije, Gornjeg Posočja. Svi volimo posjećivati ovu dolinu zbog prekrasnog prirodnog okruženja. Hoće li dojmovi i dalje biti tako idilični kada se planiranom novom tolminskom obilaznicom vozimo kroz šume visokih lampi na kružnim tokovima, mostovima i vjerojatno između?
Brzinom svjetlosti u smjeru sjeverne Italije
Poznavatelji problematike često navode da je sjeverna Italija jedno od svjetlosno najzagađenijih područja na svijetu. To je gusto naseljen i izrazito urbaniziran krajolik, s obilno osvijetljenim naseljima i vezama među njima. Jako svjetlosno zagađenje ove regije osjeća se i u Sloveniji, jer učinci rasvjete dosežu stotine kilometara od izvora.
Kakvi su trendovi u našoj zemlji?
Ako u najkraćem mogućem roku ne uspostavimo učinkoviti zakon za promjenu trenutno pogubnog smjera, za nekoliko desetljeća doći ćemo u stanje kontinuirane mrežne rasvjete čitavih regija, s rasvjetom svih ulica u svim naseljima i vezama među naseljima. Pogledajmo neke primjere. U Kozjanskom, koje nije jedna od najurbanijih regija u državi, već imamo dionicu sa 7 km kontinuirane rasvjete. U okolici Šenčura u Gorenjskoj regiji osvijetljene su biciklističke staze u raznim smjerovima izvan naselja, na udaljenosti od nekoliko kilometara.
Istočno od Ljubljane sva planinska sela su osvijetljena. Glavni grad Dolenjske ima intenzivno osvijetljene kilometre prometnica po gradu, kroz naselja, livade i šume. Drugdje u zemlji većinom ništa nije ni bolje ni gore, a rasvjeta se intenzivo širi posvuda.
Hoćemo li osvijetliti sva naselja?
Javna rasvjeta postala je gotovo ustavno pravo koje pripada svim građanima, bez obzira na mjesto stanovanja i stvarne potrebe. Općinske uprave to doživljavaju kao najrazumljiviji dio infrastrukturnih projekata. Čak i ako imaju nedoumice, dugoročno gledano, zbog očekivanja zaposlenog dijela stanovništva, nemaju gotovo nikakve šanse to izbjeći. Zbog gotovo potpunog izostanka ikakvih ozbiljnih prostornih odredbi na ovu temu i ograničenja prihvatljivih lokacija, neizbježno je u sadašnjoj situaciji da će sve prometnice i putovi u naseljima, a na mnogim mjestima i međusobne veze, biti osvijetljene.
U konkretnom slučaju ruralnog centra i četiri obližnja naselja u krugu od dva kilometra I od oko 1100 stanovnika, to znači da bismo u konačnici imali postavljeno oko 500 lampi, čime bismo u potpunosti urbanizirali nekada ugodno ruralno područje. Samo dijelom za potrebe sigurnosti prometa i razumne razine udobnosti, ali uglavnom samo zbog pretjeranog i ekološki neodrživog pružanja udobnosti na svakom koraku.
Alternativa takvom razvoju je pristup osvjetljavanju samo središta većih naselja, područja s većom koncentracijom pješaka i sigurnosnih točaka izvan urbanih sredina. Iako to zdravom razumu zvuči poprilično podrazumljivo, pogotovo u doba vrlo očitih sudara s ekološkim ograničenjima, to je jedan od najtežih izazova koji se zbog očekivanog protivljenja stanovništva nitko ne usuđuje ozbiljno shvatiti, već je ozbiljno sputan interesom i sposobnošću nadležnih institucija da teoretski formuliraju odgovarajuće zakone.
Dio rješenja je i gašenje ili smanjenje intenziteta u kasnim noćnim satima, što ne bi smjelo postati izgovor za postavljanje rasvjete tamo gdje nema stvarnih potreba. Koliko smo na mnogim mjestima daleko od temeljitih i učinkovitih rješenja, svjedoči već činjenica da se neke općine, pa tako i ruralne, s tim ne žele ni složiti.
Sve opsežnija rasvjeta izvan naselja
Još veći problem je sve veća frekvencija i pojačana rasvjeta izvan naselja. Dok se do prije nekoliko godina uglavnom radilo o rasvjetljavanju raskrižja i prometnijih kružnih tokova, posljednjih smo godina svjedoci mnoštva projekata osvjetljavanja nogostupa, pa čak i pješačkih i biciklističkih staza odvojenih od cesta kilometrima izvan naselja.
Neke zemlje, poput Austrije, Njemačke, Slovačke…, nemaju gotovo nikakvu rasvjetu regionalnih cesta i autocesta izvan naselja i stoga krajobrazno izgledaju neusporedivo očuvanije. Možda su tome zaslužni različiti pristupi u preporukama i propisima te veća racionalnost trošenja, a možda posebno sretne podudarnosti u postavljanju smjernica nadležnih službi.
Opseg i intenzitet osvjetljenja
Problem bi bio znatno manji da su opseg i intenzitet osvjetljenja pojedinih cestovnih objekata u racionalnim granicama. Dok je prije nekoliko desetljeća rasvjeta izvan gradova bila skromnija i racionalnija, ograničena na najprometnija raskrižja i mali broj lampi, danas djeluje kao bezlični industrijski stroj koji melje sve pred sobom na temelju vlastitih preporuka.
Iako ove preporuke imaju konkretnu stručnu pozadinu, čini se da su neki argumenti uvelike prenaglašeni. Tako su npr. u svim manje zahtjevnim situacijama vrlo dvojbeni zahtjevi za ujednačenost rasvjete, zanimljivo je i pitanje je li doista potrebno osvjetljavati dijelove raskrižja i kružnih tokova, što npr. ne rade u Austriji.
Kafkijanski sustav primjene standarda EN 13201
Rasvjeta je zanimljiva i u kontekstu međunarodnih tehničkih normi, točnije europske norme EN 13201, koja je u Sloveniji trenutno samo preporuka, ali se isključivo koristi na državnim cestama. Standard, koji je jedan od glavnih izvora problema, je za siguronosno manje problematične situacije, npr. za gotovo cijelo selo, prezahtjevan i uzrokuje apsurdne slučajeve ekološki i prostorno neodržive rasvjete koja nikome nije potrebna. Umjesto ujednačene i intenzivne rasvjete, na mnogim mjestima bila bi dovoljna prigušena rasvjeta.
Mogli bismo reći da je to tehnički totalitarizam modernog doba koji bi mislioce različitih politika trebao natjerati na razmišljanje. Najviše nekoliko desetaka ljudi na međunarodnoj razini usvaja standarde, koji se onda primjenjuju na posljednje selo, bez praktički nikakve realne mogućnosti prigovora. Uspostavljen je svojevrsni kafkanski sustav, kada je u pojedinim slučajevima sasvim jasno da, prema standardu, planirana rasvjeta ne pripada određenom prostoru, već se stvar mora provesti po paragrafima.
To je dijelom i razumljivo, pogotovo u kontekstu današnjeg pravnog sustava, ali takav pristup brzo dovodi do apsurda. Elokventan primjer su svjetiljke s unutarnje strane kružnog toka ili 11 svjetiljki na 90 metara seoske ceste s dva beznačajna raskrižja. Sve je to zahvaljujući računalnim programom podržanom ispunjavanju zahtjeva za ujednačenošću osvjetljenja i minimalnom osvijetljenošću razmatrane površine od standarda.
Gdje su urbanisti?
Odgovorni se bave javnom rasvjetom kao gotovo isključivo tehničkim pitanjem. Inženjeri elektrotehnike obično su odgovorni za projektiranje rasvjetnih tijela. Gotovo se nitko ne pita kako se rasvjeta uklapa u prostor i koliki će biti kumulativni ekološki i prostorni učinci nakon provedbe svih projekata na određenom području.
Postavljanje rasvjete prvenstveno je pitanje sveobuhvatnog prostornog planiranja, a svjetlosno onečišćenje samo je najopsežniji i najpoznatiji utjecaj na okoliš. Zbog toga bi u okviru područnih zakona trebala postojati odgovarajuća strategija. Također bismo trebali pripremiti konkretne prostorno orijentirane preporuke za pojedine tipove lokacija. Nažalost, slovenska urbanistička struka ne može se pozabaviti ovim problemima. Dok neki pojedinci u arhitektonskim krugovima percipiraju da s mnogim projektima nešto nije u redu, oni ih ispravno vide u kontekstu pretjerane urbanizacije, no to je više iznimka. Stambene organizacije u većini slučajeva uopće ne reagiraju na upozorenja, a kamoli se brinu o bilo kakvom sadržajnom doprinosu na vlastitu inicijativu ili na poticaj ekologa. To je samo dijelom zbog administrativnih ograničenja urbanističkog planiranja u Sloveniji, a potpuna šutnja po tom pitanju isključiva je odgovornost same struke.
Slovensko zakonodavstvo
Iako se dizajneri često pozivaju na zakonodavstvo, ono ne govori puno o rasvjeti. Rasvjeta cesta definirana je u samo nekoliko rečenica u Pravilniku o uređenju cesta koji više nije na snazi, a zamijenjen je u ovom dijelu Pravilnikom o prometnoj signalizaciji i opremi cesta. Doslovno čitanje spomenutih stavaka je ponudilo pokrivenost ili čak zahtjev za osvjetljavanjem svih raskrižja s regionalnim cestama diljem zemlje i svih cesta kroz naselja, dok su nova pravila racionalnija.
Zanimljivo je da Uredba o zelenoj javnoj nabavi, koja je naravno namijenjena obrani ekoloških interesa, propisuje korištenje inače neobaveznog standarda rasvjete, koji postavlja minimalnu razinu osvjetljenja. To nisu u potpunosti prepisane europske odredbe.
S druge strane, Uredba o granicama svjetlosnog onečišćenja iz 2007. veliki je uspjeh, čak i u svjetskim razmjerima, jer je to bio prvi takav dokument u svijetu na nacionalnoj razini i napravio je velike iskorake u mnogim aspektima. Između ostalog, za većinu izvora svjetlosti zabranio je osvjetljenje iznad horizonta i time onečišćenje neba, pa danas lampe imaju ravno dno. Nažalost, nije učinkovit u ograničavanju širenja ulične rasvjete na nova mjesta.
Tome je pomogla i zamjena tehnologije jer su LED žarulje energetski učinkovitije, čime je ukinuto ograničenje godišnje potrošnje, a posredno i ograničenje broja žarulja po stanovniku. Još veći problem je što se regulacijom ulične rasvjete ne bavi cjelovito. Prostorno zakonodavstvo treba imati osnovnu ulogu. Za sada je rasvjeta obrađena u nacrtu nacionalne prostorne strategije, ali inače nije posebno uređena prostornim zakonodavstvom.
Na razini stručnih preporuka ili pojedinačnih projekata glavnu ulogu ima spomenuti standard i preporuke Slovenskog društva za rasvjetu iz 2000. godine koje više službeno ne vrijede.
Nedovoljna nadležnost državnih institucija
Problem svjetlosnog onečišćenja također je relativno nov na globalnoj razini, a zbog njegove složenosti i isprepletenosti različitih interesa razumljivo je da je njime teško upravljati. Na najvišoj razini, Uprava za okoliš pri Ministarstvu okoliša i prostornog uređenja odgovorna je za kreiranje odgovarajućih zakona. Unatoč stalnim upozorenjima ekologa, u desetljeću nakon donošenja uredbe nije bilo odgovarajućih poboljšanja, a službenici MZOPP-a, čije je znanje ograničeno, nisu željeli niti komunicirati s ekolozima s opsežnim znanjem.
Proces izmjene relevantne uredbe, koji je u okviru posebne radne skupine započeo početkom prošle godine, najvjerojatnije je potaknut negativnim mišljenjem Revizorskog suda iz 2018. godine, koji je utvrdio da MZOPP ne upravlja problematikom. Pozivi na hitno potrebnu širu raspravu unutar radne skupine su odbijeni, a do obustave rada zbog epidemije, bez šireg razumijevanja podrijetla problema, skupina se bavila samo izmjenom članaka uredbe. Osvjetljenje svih naselja, bez obzira na stvarne potrebe, primjerice za predstavnika Ministarstva okoliša i prostornog uređenja, nije sporno.
Puno je profesionalniji stav Uprave za prostor Ministarstva okoliša i prostornog uređenja, koja je u prostornom zakonodavstvu nadležna za ovu problematiku. Nažalost, čak i u idealnom slučaju, to će dugoročno imati samo konkretne učinke.
Uprava Republike Slovenije za infrastrukturu, koja je nadležna za rasvjetu državnih cesta, na upozorenja formalno odgovara da su svi projekti provedeni u skladu sa zakonskom regulativom i stručnim smjernicama te su spremni sudjelovati u njihovoj obnovi. Individualni projektanti državnih cesta slažu se da su mnogi projekti pretjerani i žele prikladniji smjer.
Općine su odgovorne za lokalne projekte. Većina njih nema dovoljno znanja za formuliranje održivih strategija ili za ozbiljno korigiranje naizgled pretjeranih projekata, pa im hitno trebaju primjerenije smjernice i ograničenja s državne razine.
Tema kao vrijednost
Ako se želimo pozabaviti problemom, prvo moramo promijeniti svoju perspektivu. Shvaćanje javne rasvjete kao jednog od najočiglednijih pokazatelja napretka u kontekstu današnjeg povijesnog trenutka čini se zaostalim i predmodernim.
Moramo biti svjesni da svako umjetno svjetlo u okolišu znači onečišćenje i odstupanje od prirodnog stanja, pa ga treba koristiti samo kada se dosegne dovoljno visok prag potreba. Prirodna tamna noć je dragocjeno bogatstvo, nažalost sve rjeđe, pa se vrijedi potruditi da ga sačuvamo. Ako se ne možemo odreći ravnomjerne rasvjete na svakom koraku, još ćemo teže raditi nešto drugo, a naš utjecaj na okoliš samo će se pojačavati.
U predizbornoj godini koja je pred nama stići će nam niz novih projekata, uz koje su dodatno potpomognuti sredstvima za poslijeratni oporavak, tako da kratkoročno izgledi nisu ružičasti. Više optimizma daje činjenica da se zakonodavstvo i preporuke organizirano organiziraju u cijeloj vertikali. Nažalost, to nije prvenstveno odgovornost onih koji su za to najodgovorniji, već uz suradnju i podršku nekih ključnih stručnjaka i institucija!
